Zrcalo Istine

četvrtak, 10.05.2007.

Stvoritelj Stvoritelj osobno živio na katu ispod mene. Mnogi bi se pitali što jedna tako uzvišena osoba kao Stvoritelj radi u trošnom starom neboderu, ali je on to stvarno bio. Svijetlo stvarao svakoga dana, pokretom ruke, i svijetlo bi kada bi stisnuo prekidač. Vodu je zemlji podario, kada god je trebalo, jednostavnim okretom slavine. I more slano, sa par zamaha soljenkom prema vodi puštenoj. Vatru ljudima tako dragu, pokretom palca, upaljačem kada god je trebalo. Ali njegovom stvaranju nije ovdje kraj. Stvorio je i biljke i životinje, raste mu grah iz teglice male a akvarijske ribice razmnožavaju se smjelo. Alge i lišće proizvodi kisik, atmosfera se stvara i obnavlja. I odlučio jednoga dana stvoriti nekoga na svoju sliku i priliku, zvali su se Adam i Eva, djeca njegova. Njegov ponos i sreća, najviše što može dati ovome svijetu. Dan danas ga srećem, hoda među nama, ponosan na svoje tvorevine, sretan zbog svega. Stvoritelj, kao i mi sami..

utorak, 01.05.2007.

Prvi maj I došao prvi maj. Praznik rada, gdje nitko ne radi. A neradnici najviše slave i goste se grahom i kruhom kojeg plaća grad a kuha vojska. Pravo veselje. Graha i igara, koncert će biti pa ce i tancat. Super. Nekako u svemu tome mi najviše za oko zapeli sindikati. Eto jedan dan u godini da stvarno nešto rade, skupljaju se na trgu i drže govore. Da ne govorim da ih trenutačno ima više nego registriranih poduzeća. Uskoro cemo dosegnuti magicnu brojku od dva sindikata na jedno poduzeće, pa po tome smo i ispred EU-a. Još da svaki od njih radi nešto. Ali to je već drugi par opanaka. A di otici na ovaj velebeni praznik. U Maksimir gdje vrla vojska kuha i dijeli se besplatni grah. Gdje se zapravo vidi jad i bijeda,gdje u istoj koloni stupaju ljudi kojima ce to vjerojatno taj obrok i jedini obrok sljedecih par dana i oni koji ce uzeti taj tanjur u skupome odijelu i jos skupljim cipelama i pred kamerom uzeti zlicu da se pojave u čarobnoj kutiji i čim kamera odvrti svoje riješiti se ostatka u najbliži otpadnjak. Nakon toga naravno sjesti u limunzinu i odfurat se do Okrugljaka i klopnut nešto bolje, nepcu podobnije. Na Jarun definitivno ne, jer ono nema veze sa jezerom i sve više izgleda kao jedan bazen. A onda na taj način nam uzmu Bundek i naprave Bandek i imamo malu kopiju Jaruna. Hvala, ne hvala. A tu su nekada bila i vjecna jezera Toplane. Za koja ovi novokomponirani Zagrepčani niti ne znaju da postoji. Nažalost tamo više nema roštiljanja, mali zeleni zabranili. Sada je to službeno nekakav prirodan rezervat ptica, zmija i inih živina. Iako ne shvaćam di su bili prije pet i deset kada smo tamo roštiljali. Životinjama bilo ok jer smo ih nahranili, nama bilo ok jer smo se mi nahranili. Svi sretni i zadovoljni. Eto, prvi maj za kompom, uz ove retke. Sa karamfilom u cvjećarnici i čašom jamnice u ruci. Sretan vam prvi maj.

ponedjeljak, 02.04.2007.

Pozdrav palog ratnika E da, taj pali ratnik bih nekako bio ja. A pozdravljam sve vas čije sam komentare našao nakon gotovo pola godine nespajanja na blog. Vrijeme prolazi jako brzo kada se uhvatiš nečega, kada te druge preokupacije uhvate. I sve satove svijeta da zaustavim, teklo bi dalje, nazaustavljivo. Vrijeme... Proljeće je došlo, ptice i veselje sve se budi pa tako i ja nekako iz zimskog sna. Otresao snijeg sa kaputa i izašao diviti se šarenilu boja i ljepoti boja. A stvarno ih ima svakakvih. A ptice se isto propjevale u mome kvartu, dosta im zime i sivila pa navukle najljepše perje i stale se kočoperit svuda. Idem na sunce, otvoriti oči širom i iznenađen jačinom sunce zažmiriti i osjetiti toplinu na licu. Konačno....

subota, 08.07.2006.

Miješam malter, motam žicu… Točno to me dohvatilo ovih dana. Ne znam što da kažem o tom plemenitom i vrlo zahtjevnom psihofizičkom poslu. Zapravo znam što da kažem, jako dobro znam. Zapravo sam ga sagledao iz par perspektiva. Zapravo više je to fizički posao, stalno nekog boga prenosiš, nosiš, lopataš, prebacuješ, dodaješ i skačeš dok se psiho posao svodi na brojanje cigli i pokušaje ostati svoj i ne poluditi poput goluba.. Moj pogled (ili ti pogled priručnog radnika, katice za sve, ili ti čovjeka za «dodaj mi ono») : Odmah da se razumijemo ovaj otmjeni naziv Priručni radnik je toliko lijepo izvedena riječ. Zvuči svečano, lijepo i kulturno, što naravno nije takav posao. Priručni radnik vam je istoznačnica robu. Priručni radnici su vam bili oni radnici koji su tamo one blokove furali da bi piramide izgradili, priručni radnik je bio i crnac na polju pamuka, da ne govorim o vrlo cijenjenim priručnim radnicima na galijama koji su godinama sisali vesla. Iz života priručnog radnika : Prenoseći petstotinasedamdesettreću ciglu sa jedne hrpe na drugu, polažući je na petstotinasedamdesetdrugu ciglu (opeka) razmišljam o smislu vremena i prostora te kako će ta opcigla postati zid, kako ovo nošenje zapravo nema smisla jer će uskoro biti posložena u red poput vojnika i glumiti ravnoću i postojanost nad naletima vjetra, kiše, lopte i pijanih glava. Noseći ciglu sjetim se one stare, iz još nezaboravljanih vremena, «Mi gradimo prugu, pruga gradi nas» Naravno na to se uvijek pitam zašto jednom ako ja nju nosim, jednom cigla ne prenese mene na drugi dio gradilišta (možda je zla). Naravno kako postoji priručni radnik tu je i ručni radnik po samoj logici stvari (šef, zidar, majstor, pivopijac, gazda i drugi laskave titule).. Naravno ručni radnik nema ruke nego sve za njega obavlja priručni radnik. Na ručnom radniku je da koristi i tumači vrlo složenu i prije svega za obične ljude i priručne radnike nejasnu građevinsku terminologiju koju sam oni naravno razumiju. Tako oni govore o vaservagama (postoji više vrsta i nikada niste sigurni koju treba donjeti), cvikcange (iliti kliješta za rezanje žice), gurtna (za ravnanje betona), žabica, naravno kada treba odrezati žicu ona ti kaže promjer u colima a dužinu u inčima pa ti odreži ako možeš koliko treba. Ako se i potrefi da pogodite duljinu i dužinu onda ste gotovo sigurno pogriješili tip žice jer ih tamo ima svakojakih, piganih, paljenih i frkanih kako kada. Ako ste na miješalici to naravno ne znači da na njoj sjedite već vam dodjele jednu poveću žlicu nazvanu lopata i ubacujete u to vrteće grotlo pijesak, šljunak, cement, mort i vodu. Naravno svi elementi koji se ubacuju u miješalicu su pomno birani iskusnom rukom ručnog radnika po kriteriju težine tako da ih priručni radnik što teže ubaci u to ždrijelo. Naravno kada se namučite sve to unutra ubaciti i odvezete u bolidu nazvanom tačke on pola toga prosipa i porazbaca bezveze kako bi priručni radnik smiješao još koju miješalicu kada mu već tako dobro ide. Profil jednog ručnog radnika : čovjek, grana primitivac, srednja nikakva, osnovna jedva. Osobni izgled : Preplanuo da mu po mraku vidiš samo onih par bijelih zubi, po mogućnosti tetovaža i neki od izvornih naglasaka. Trbuh obavezan. Urbana legenda kaže da ne moraju jesti krutu hranu već im je dovoljna tekuća prehrana u obliku pive Omiljena zabava : pričanje viceva i gledanje nogometa bez razumijevanja te psovanje sve u šesnaest. Da ne govorimo o omiljenom kritiziranju zidara koji je eventualno prije njega nešto zidao. Obavezno hvatanje za glavu i obilna bujica psovki ako nešto krene u krivu te pogledavanje oko sebe koga bi okrivio (priručni radnici sakrijte se iza cigli koje ste do sada nosili onako zbog kondicije). Vrlo zaboravljive osobe kojima sav materijal ostaje na drugom kraju gradilišta kako bi priručni radnici mogli skoknut po to. Čas posla. Ovo su samo dijelovi jednog takvog života, koji me u mnogo čemu podsjeća ne neku davnu povijest koju sam sa dosadom slušao u predzadnjem redu desno na satovima svoje razrednice sa mišlju kako takav život ne postoji. E pa eto mladost ludost, život nauči neke stvari pa tako i oživi neka davna vremena. Trenutačno nemam srca gledati Pirate sa Kariba 2 jer znam kako je galiotima sa njihovim veslima. Umjesto vesla nosim letve, fosne, grede, daske i ostalu drvenu građu tako da nismo daleko. Velikim naporom pišem ovaj svoj isposnički zapis dok ruke nesvjesno i dalje miješaju malter i motaju žicu u nadi da će ovoj noćnoj mori kraj. Do žbukanja :)

srijeda, 15.02.2006.

Na putu prema dolje.. ….je zaista teško išta napraviti.. vuče te sama staza.. sama inercija i prije nego što si shvatio što se dogodilo nalaziš se na dnu, sam bespomoćan…mrak.. kraj.. .. mnogi pokušavaju spriječiti ponor, vuku se, trgaju o uspinju prema vrhu.. gore, gore i gore ali rijetki uspiju zaista se popeti.. ono što zapravo naprave je da uspore svoj pad.. često na svoju štetu.. jer onda agonija traje samo duže.. .. naravno postoje i oni ljudi koji zaista uspiju pobijediti pad, i izaći iz svega još jači.. kao pobjednici te utrke života.. prkoseći svemu što je protiv njih.. jednostavno odbijajući se pokoriti zakonitostima.. to su veliki ljudi.. velike hrabrosti i mudrosti.. kroz povijest mnogi takvi ostaju zapaženi ali još više ih je nezapaženih koji su postigli i najveće pobjede moguće.. pobjede nad samim sobom.. .. ako čovjek kroz određeni vremenski odmak pogleda što mu je najteže bilo, najgore.. i ako iskreno prizna.. vidjeti će da je pobjeđujući sebe pobjeđivao i sve ostalo.. teško je promijeniti se.. napraviti nešto što do sada nismo radili.. u svakom slučaju teško je mijenjati se.. svi se boje promjena, teško ih prihvaćaju.. a je mijena konstantna… samo promjenom možemo krenuti naprijed… .. ali zašto se nekada i bojati bilo čega.. pa čak i same smrti.. jer da nema smrti ne bi bilo života.. te dvije stvari su jako povezane.. i ne idu jedna bez druge.. a život obožavam.. dakle niti smrt mi nije najveći neprijatelj.. bez nje ne bih mogao živjeti… a život najviše cijenim.. … ako je rođenje početak smrti.. onda volim umirati…

subota, 17.12.2005.

Mala beštija... ..postoji jedna mala beštija u našim glavama.. koja stalno nešto misli.. ruje i kuje.. išli bi spavati ali nam ne da mira.. čitali bi ali nam uništava koncentraciju..što god radili o čemu god htjeli misliti ona nam neda mira i drži nas u šaci.. .. o kako bih htio malu beštiju izvući iz svoje glave i suočiti se sa njom oči u oči. Moram priznati uvijek nađe način da se izvuče i pobjegne iz mojih šaka.. izvlači se i nastavi kopati i uništavati.. Ma neka preuzme i oblik strašnog viteza, crnog oklopa, sa strašnim maljem i crvenim očima.. neće me biti strah, jer ću znati protiv čega se borim. Bolje poraz od poznatog i vidljivog koliko god strašno bilo nego vječna pitanja i muka od nepoznatog. Poraz do poraza a ne zna se od čega. Suočio bih se sa takvim neprijateljem svim svojim moćima, i ako bi one bilo dovoljne porazio bih ga a ako je on jači, takvo je stanje i bilo bi lagano se pomiriti.. Nakon mnogo besanih noći i dana gdje mi nije dala mira, zazvao sam bogove da mi pomognu i pokažu protiv čega se ja zapravo borim.. i bogovi mi uslišali molitvu... Iz glave poput sjene je izašao neki lik, u prvom trenu neprepoznatljiv, lagano se iz dima pretvarajući u oblik.. kada je završio svoju metamorfozu stao sam sleđen... suočen sa protivnikom kojeg sam najmanje očekivao.. najteži protivnik kojeg sam mogao dobiti.. Najveća moja pobjeda je bila ta protiv mene samog...

nedjelja, 09.10.2005.

Zadnja utjeha i prispodobe... Jesen je došla. Vjetar, kiša, vječno tmurno i loše vrijeme koje traje i traje… Hrvatski čovjek pritisnut problemima strašne prirode (zašto je Joskanova njiva rodila bolje od moje) , sada ima i novi razlog za jad i čemer. Dodatni računi za grijanje, toplu vodu, zimsku odjeću, nema sunca da mu vrati osmijeh na lice i pivu u ruke. Zamislite koliko bi se samo samoubojstava iz zasjede dogodilo u to tužno vrijeme. Ali to se ne dešava , iz godine u godinu, generacije i generacije su odgojene i spašene samo zbog jedne čudotvorne i spasonosne supstance.. Ostaje pitanje što će se dogoditi kada uđemo u EU, taj luksuz, taj lijek će nam biti uskraćen i narod, tradicionalni način odgajanja, sve će pasti u vodu.. Nestati će ona lijepa i idilična slika. Dživo, Miho i Vlaho stoje ispod limene nadstrešnice, lagano cupkajući i trljajući ruke od hladnoće, oko njih sipi lagana kišica i sve je obavijeno mističnom maglom. Tako oni stoje stisnuti oko vatrice koja im grije prsa junačka u isto vrijeme osjećajući hladnoću na leđima pogledom punim čežnje gledajući kotao gdje se peče rakija.. Nestati će to doba pečenja rakije kada se u našim krajevima pojavi veliki broj vukodlaka, vampira koji lete iznad krovova, vještica koje pretvaraju mlijeko u krv, bijelih i šarenih miševa te raznih mogućih i nemogućih razbibriga. Takve legende će nestati, sve zbog EU, neće biti dozvoljeno piti dragu nam domaću rakiju već ćemo morati piti raznorazne industrijske otrove. I tako naši junaci peku rakiju, gledaju u kotao puni čežnje da konačno počne kapati ta tekućina koja će im skratiti zime teške i hladne. I konačno kap po kap, počne kapati i oni istoga trena živnu i osmjeh im se vrati na lica. Stave prvu čašicu i čim se napunila do pola, prvo je pomiriše svaki pa ju liznu. Teško je opisati takav sjaj, oduševljenje, ti ljudi su kao očarani, duhovno – fizička obnova kakvu ne postižu na Hawaiima, tih par kapljica drage im rakije tjera ih na nove pobjede.. A sve više i više curi i sprema se u demižonke koje život znače. Ali u taj čas iz magle izranja jedan lik, sva trojica se ukipila od straha, bježali bi ali se rakiju ne ostavlja, po cijenu smrti. Lik se približava a oni kao neke figure skupili se oko kotla odlučni ga braniti svojim životima. Ovaj puta su dobro prošli, bio je to samo susjed Joskan koji je došao vidjeti kako napreduje. (i naravno malo si spiti) Tako počastili Joskana, sa dvije tri čašice, a on kao svaki dobar Hrvat zaključi da je njegova rakija bolja, zahvali se i put pod noge. Malo ga je uzelo pa se otkotrljao do dna brdašca na što se Dživo, Miho i Vlaho zamalo podigoše da mu pomognu, ali na vrijeme odustaše kada su vidjeli da se nakon desetak minuta pridigao i šepajući nastavio… Zadovoljno su pogledali kotao, u taj 70 % alkohol koji ima sva svojstva kerozina… I danas u selu kruže glasine kako je Joskanu nakon toga vukodlak uzeo vozačku dozvolu, odmah nakon toga je jedan monstruozni vampir preletio preko glave a putem ga je pratila kolona bijelih miševa pjevajući Upss , I Did It Again…

utorak, 27.09.2005.

Prirodna ravnoteža… Riječ je o prirodnoj ravnoteži, čudna je to stvar, savršena zapravo, sa jednom iznimkom, koja će potvrditi pravilo ili ga srušiti, do temelja – zauvijek. Ako prvo promotrimo tu riječ prirodna ravnoteža, većini je jasno o čemu se govori. Jedan vrlo složeni sustav, sa tisućama varijabli, dijelova koji funkcioniraju savršeno, nadopunjuju se, održavaju, tako funkcioniraj i u krajnjem slučaju preživljavaju. Priroda, toliko savršena, funkcionira besprijekorno. Glavni sistem koji to omogućuje je hranidbeni lanac, zna se tko je na vrhu hranidbene piramide. I to tako funkcionira. Zakon jačega, skroz u krug, a uvijek je netko jači. Možda zvuči okrutno no to je jednostavno zakon prirode, te djeluje. Sve će se iskoristiti, u prirodi nema smeća, neiskoristivih tvari, sve je dio lanca, sve ima svrhu. Kroz glavu mi stalno prolazi jedna stvar, koja je uloga suvremenog čovjeka. Nekada je on očigledno bio dio prirode, ali sada, to definitivno nije. Od dobro poznatog onečišćenja prirode do njezinog iskorištavanja na način koji uništava prirodnu ravnotežu. Čovjek sustavno uništava sve što mu dođe pod ruku, mnoge životinje su preživjele ostale velike grabežljivce, ali najvećeg od svih, čovjeka, nisu. Mi smo životinja koja lovi, uništava iz užitka a ne iz potrebe. Donosi neravnotežu, nestaje balans i dolazi do kaosa, i na kraju uništenja. Poznato je, svaka biljka i životinja na ovome svijetu ima svoju ulogu, svaka je zbog nečega korisna, mnoge druge vrste ne bi preživjele. Da li je naša konačna uloga da uništimo svijet. Da li Zemlja može bez nas ?? Može…

četvrtak, 22.09.2005.

Izbor Priča o čovjeku s inicijalima B.I. Kada se vratimo u njegovo djetinjstvo, vrijeme srednje škole, što reći o B.I. Klasičan učenik, nije odskakao ocjenama i inteligencijom, provlačio se kroz školu kako se provlače već učenici i ništa mu nije nedostajalo, uvijek sa frendovima u dobru i zlu, budućnost je bila nebitna. Te četiri godine školovanja su prošle kao metak, i jednom razdoblju je došao kraj. Svojim ocjenama nije uspio upisati fakultet i nije znao što mu je činiti, ostao je roditeljima na grbači, društvo se raspalo i povukao se u svoju sobu i prihvatio se čitanja. Tako je čitao godinu dana dok se sve nije promijenilo, uhvatio se jedne knjige nazvana je teorija života ili način na koji izabrati. Pročitao ju je od početka od kraja i ostao zapanjen. Pa ju je još jedan put pročitao. I ruke su mu se tresle, našao je nešto u što vjeruje i bio je sretan. Bar na taj trenutak. Shvatio je da odlučuje o svojem životu samim izborima, odlukama što i kako hoće. Tako pun samopouzdanja krenuo je istraživati svijet i birati. Ujutro je otišao do prodavaonice. Krenuo je kupiti sve što mu je trebalo za doručak stao ispod izloga i krenuo uzeti mlijeko. I stao, kao ukopan. Trebalo je napraviti izbor. Koji kruh kupiti, tri proizvođača, i krenulo je. Put ka propasti. Kojeg izabrati, ako kupim od proizvođača A kako će to utjecati na proizvođača B i C. Nakon 15 minuta razmišljanja odlučio se za C proizvod na temelju njegovog znanja o prilikama u tim granama. I krenuo po druge namirnice, cjelokupan proces je trajao oko sat vremena, blagajnica ga je tupo gledala dok je odlučivao kojim novčanicama platiti, to je trajalo punih 10 minuta. Krenuo je doma, pješačio pola sata put od 10 minuta, nije bio siguran sa koje strane cestu preći a da krivo ne izabere. Došao je kući, polu mrtav, umoran. Toliko odluka za samo jedan lagani proces kupovine. Legao je u krevet, pa ustao, zapitavši se da li je vrijeme da legne, pa legao i ustao, te sve to još jednom ponovio i legao zaspavši od tog mentalnog premora. Dani su prolazili, i podočnjaci su rasli, mozak je radio sto na sat, najmanje sitnice su odnosile sate, koji program gledati, koju robnu marku kupiti da ne bi napravio nešto krivo, na koju nogu ustane, kako će to utjecati na njegove daljnje korake, i što će se dogoditi sa nekim stotim korakom ako je prvi krivo izabrao. Tako je svaka sitnica utjecala na njega traumatično. Gotovo je bilo kada je krenuo na tramvaj i propustio tri komada jer mu se nisu činili ispravni. Kada ga je policajac nakon što je stajao tri sata i promatrao B.I. došao do njega upitao zašto tu stoji. On mu je hladno odgovorio da je velika mogućnost da je u svim tramvajima podmetnuta bomba. Na što ga je murjak lagano uhitio i u postaju. Zaključak je da je lud i završio je u žutoj ustanovi, a uskoro i ruku zavezanih za leđa u sobi obloženoj jastucima. Kroz glavu mu prolazi zašto su kupili luđačku košulju baš od Varteksa… B. I. (Bez Izbora) je preminuo u bolnici.. ( kakve su naše mogućnosti ???)

subota, 17.09.2005.

For you.. Tijelom sam ovdje, duhom, mislima i srcem daleko. Moja bit, moja sreća je tamo. Iza tih zelenih dolina prekrivenih djetelinom, prozirnih rijeka koje žubore kako samo priroda zna, preko kojih prelaze nebrojeni mostovi , nebrojeni putovi. Planine poput bedema je odvajaju, vječni čuvari, stari, postojani , vrhova prekrivenih snijegom. Ona me tamo čeka, iza tih planina, uz plavetnilo mora i miris soli, fijuk vjetra. Dan će doći, i krenuti ću. Preko zelenih dolina, s pjevom lastavica da me nosi, koračajući mekanom djetelinom, sve bliže. Do rijeke ću doći, kristalne koja žubori, i mostom je prijeći. Mnogo putova postoji, stranputice mnoge, ali ja znam kojim poći, moje misli me vode. Nadvile se iznad mene planine crne, sa bijelom kapom na glavi, visoke i tmurne. Niti to me neće spriječiti, popeti ću se, kroz snijeg i led proći i spustiti se na drugu stanu, jer tamo me ona čeka. Pored vječnog plavetnila i mirisa soli, zamršene kose od vjetra. Tamo će me čekati, ispred svoga doma, prekrasna, s osmijehom na licu, vjetrom u kosi. I kada pogledam u njene oči, zelene poput djeteline kojom sam prošao, bistre i kristalne poput rijeke koju sam prešao, mudrošću planine, znati ću da sam došao tamo gdje će mi biti dom. Zagrliti je čvrsto i ne ispuštati je nikada više.

nedjelja, 11.09.2005.

Njezino Veličanstvo … Osnovni podaci o Tequili.. Kategorije: - Blanco (White/Silver) odležala 60 dana - Gold odležala 60 dana sa dozvoljenim dodacima umjetne boje - Reposado sazrela u hrastovim bačvama min. 2 mjeseca - Gran Reposado sazrela u hrastovim bačvama od 2 – 12 mjeseci - Anejo sazrijevanje u hrastovim bačvamo preko jedne godine Sva tequila je strogo kontrolirana i zaštićena od strane meksičke vlade. Tequila se proizvodi od biljke agava i to specifične vrste nazvane Blue Agava koja raste samo u području grada Tequila. Sve tequile se moraju destilirati u području grada Tequila i moraju sadržavati u sebi minimalno 51 % Blue Agave. Proces Destilacije : Glavni sastojak je biljka agava. Da bi agava sazrela potrebno je 8 – 10 godina. Žetve se vrše isključivo ručno, gdje se odstranjuju listovi agave kako bi se dobilo srce agave koje se zove PINA. Pina se stavlja u ogromne lonce pod pritiskom gdje se kuhanjem škrob pretvara u šećer koji se onda konvertira u alkohol. Kada se škrob pretvori u šećer komadi se usitnjavaju kako bi se omogućila ekstrakcija šećernog soka koji se naziva MOSTO. Nakon 40 sati sav šećer se pretvara u alkohol i on se preljeva u posudu u kojoj se dobiva tequila. Prvom destilacijom se dobiva ORDINARIO, grubi destilat od 29 % alkohola koji se zatim preljeva i redestilira. Tek nakon redestilacije se dobiva TEQUILA. Tequila ima u prosjeku 55 % alkohola. Okus i utjecaj : Prvo to je žestoko piće, ako ne volite žestoko nećete ga piti. Drugo specifično je za piti, sol + tequila + limun (neke vrste smeđi šećer i naranča).. kada je čovjek pijan vrlo mu je teško pogoditi taj redoslijed.. Ljudi je obožavaju ili mrze.. (čast iznimkama). Utječe na ljude kao svaki drugi alkohol, remeti centar za ravnotežu, povisuje temperaturu tijela.. sve alkoholne nuspojave. Osobno je volim povremeno piti, ipak je drugačija od ostalih alkohola, specifična. Zbog okusa a i zbog samog načina na koji se pije. Svakako probati ako niste, ako jeste onda znate o čemu je riječ i imate svoje mišljenje. Pijte ili budite popijeni…

utorak, 06.09.2005.

Ljudi…osjećajna bića.. Da , ljudi.. stvarno fenomen.. svaki različit, specifičan i zanimljiv. Toliko ih postoji, svi imaju neke svoje bolje i lošije strane. Razvijamo se već tisućama godina, i gdje smo sada dospjeli ne znam, da li je bolje nego prije ne znam, da li će biti lošije ne znam. Znam što sada imamo i to je takvo kakvo je i nema pomoći. Zapravo ima ali da bi se to promijenilo potrebne su promjene iz korijena , a to je vrlo teško napraviti. Materijalni svijet i vrijednosti su takve kakve jesu, svi misle da mogu bolje, možda i mogu ali trenutačno nije vrijeme za to. A nisam nitihtio pisati o tome. Prije svega je zanimljiva podjela ljudi, kada ih dijele po godinama, rasi, spolu, dobi, pa prema oblačenju, glazbi koju slušaju podijele nas na sto načina. Tako možda i jesmo različiti ali jedna stvar nas sve povezuju, apsolutno svi smo isti, svi osjećamo i muče nas isti osjećaji. Neki to ne žele priznati ali to je tako. Svi imamo osjećaje… i isti su.. Svi osjećamo isto. Svakom čovjeku je poznat osjećaj, ljubavi, tuge, osamljenosti, sreće. Zato treba znati izraziti svoje osjećaje, svatko zna kako je lijep osjećaj biti voljen, zašto to onda ne reći, ne treba ih se sramiti oni su dio nas. Također znamo kako je kada smo tužni, koliko god to nijekali potreban nam je netko u takvim situacijama, jednostavno se onda bolje osjećamo. Sreća, što više o njoj reći nego osim ljubavi najljepši osjećaj. Osjećaj koji treba dijeliti sa ostalima, prenijeti ga, da svi budu sretni poput vas. Po mome najružniji osjećaj je osamljenost, kada nema nikoga uz tebe, a uvijek ti je netko potreban, jedna riječ ili samo prisustvo su dovoljni. Budite dovoljno jaki i neka drugi vide što osjećate, ne moraju baš svi znati, ali isto tako nemojte se zatvarati u sebe. Poklonite osmijeh, mnogo znači, ljudi to vole i čini ih sretnima. Što više smijeha unesite u svoj život, biti će vam ljepši, veseliji. Što duže zadržite neke svoje osobine iz djetinjstva, onu su pozitivne, neka dijete u vama što duže preživi. Volite, jer to je najljepši osjećaj…

srijeda, 24.08.2005.

Istinske vrijednosti.. Koje su to, što zaista vrijedi. Novac, materijalna imovina ili pomoć u nevolji, čast, održavanje riječi, iskrenost. Mnogi kažu da su ove drugo navedene riječi najviše na popisu, ali nažalost smatram da nije tako. Prevladala je želja za materijalnim stvarima, bojim se. Ne treba biti nerealan, bez novca se ne može, sredstvo plaćanja i sredstvo bez kojega se ne može živjeti. Problem je što se nakon nekog vremena ljudi više na rade zbog novca kao sredstva plaćanja, koji im omogućava stvari koje vole, već postaje nešto zbog čega se radi i stalno ga nedostaje, čuva se i uskraćuje sebi zadovoljstvo, zbog boga novca. Materijalna imovina, je vrlo slična kao i novac ali postoji i onaj čudni slučaj kada ljudi kupuju neke luksuze stvari, a nemaju dovoljno za pojesti ili neke druge osnovne ljudske potrebe. Neću o ovim ružnim stvarima, nisam namjeravao o tome pisati. Pomoći, svima, kada god si u mogućnosti je jedna od najvećih stvari koje možeš napraviti. Znate kako je kada se loše osjećate ili trebate samo jedan milimetar pomoći, očajno. Ne volim taj osjećaj i jedan je od najgorih na svijetu. Zato u svakoj situaciji pomažem koliko god mogu ( realno često i meni na štetu) ali to me čini sretnim, i želim pomagati. Održati svoju riječ, to je stvar koja se mora napraviti. Ljudi koji to rade u mojim očima su ništa, ako ne možeš nešto nemoj niti obećavati. Ako nešto kažeš to i napravi, uvijek postoje iznimke, može se desiti da te nešto spriječi ali konstanto kršiti, užas. Čast, stvar koja je najviše na mojem popisu. Svatko ima neki svoj kodeks časti, mnogima je om nažalost, nepoznata stvar. Što ljudi rade ispod časti, sustavno srozavajući svoj ugled, sebe kao osobu, svakodnevno. Najviše cijenim Japance (koliko god bili fanatični) ali njihov kodeks je od njih napravio čudo. Bez svoje časti sam nitko i ništa, to je nešto što se ne može uzeti, unutar nas. Na kraju jedino što mi preostaje je… čast…

nedjelja, 21.08.2005.

PRIČA... Probudih se rano u zoru. Uzasan ali istovremeno I prekrasan osjecaj preplavljuje mi tijelo. Osjecam se ….zapravo….ne osjecam.Otvorih oci I odjednom svo znanje ovog svijeta sipa mi se u mozak I pohlepno ga guta.Svijet je drugaciji…jednostavniji…. Razumijem ga savrseno…. Vise se ne osjecam krhko,kao da me svaki nalet vjetra svaki cas moze srusiti.Stojim cvsto I osjecam se nepobjedivo.Ali opet…ne razumijem…. U trenutku snazna bol me osine I gurne do ruba nesvijesti…Odjednom se nadem u kupaonici, zurim u ogledalo I nevjerujem…Golemi dio lijeve strane vrata istice se svojom modroljubicastom bojom I kapima osusene krvi…Aah… Jedan dodir desnom rukom I svakakva sjecanja pocinju me gusiti….Hodam mracnom ulicom…iza mene u daljini sjaje se svijetla kluba iz kojeg sam prije desetak minuta izasla objasnjavajuci prijateljima da nisam pijana I mogu pjesice kuci… Osjetih prisustvo nekoga,okrenem se a strasno lice zarije mi se u vrat…Aaah… Zatvaram oci u nadi da cu se probuditi mokra od znoja u svom krevetu….To je samo mala nocna mora….nista strasno.Otvorim oci I odjednom shvatih…moj odraz.U mene gleda mracna cura savrsene guste tamne kose,crvenih usana boje krvi,blijede mramorne puti I kristalno tamnih neprirodnih ociju…Jos nikada nisam izgledala ovako prokleto dobro…Sve je savrseno…osim…Ogavna zed me mori I imam neutazivu zelju za…vodom?Ne….KRVLJU…Oblacim svoj dugi kozni kaput,otvaram vrata od stana u nadi da cu sresti nekoga….trcim hodnikom,spustam se niz stepenice jos nevidenom brzinom I odjednom sam u mracnoj ulici…Mladic,prilicno naocit me pozdravlja…Hm…nezelim…to nisam ja…Osvrcem se,nema nikoga,samo on I ja. Dobro….mozda samo malo… (ovo je napisala jedna meni vrlo draga osoba)

petak, 19.08.2005.

Oružje.. Dakle jedno od stvari koje su ljudi izmislili i ispada vrlo loše za cjelokupnu naciju, za sve ljude, ali prvotna zamisao je uvijek bila kod izuma takvih stvari zaštita čovjeka, nažalost takvi se izumi uvijek krivo iskoriste. Neću govoriti o oružjima masovnog uništenja, mi zapravo nemamo dostup njima i ne možemo napraviti praktički ništa. Mjesto gdje mi odlučujemo je oružje, vatreno i hladno koje je dostupno svakome građaninu. Tu se kriju mnoge nedoumice i opasnosti. Lagana dostupnost oružja se pokazala u mnogim slučajevima pogubna. Sami zakoni što se tiče legalne nabave oružja, dozvole su vrlo dobro napravljeni , oštri i zaista ne može svatko dobiti dozvolu. Problem je u zakonima koji kontroliraju prodaju oružja na crno, te samim službama koje se nisu u stanju sa tim problemom suočiti. Nažalost oružje je vrlo lagano kupiti na crnom tržištu, uz niske cijene. Jedan uzrok tome je i rat nakon kojeg je ostalo mnogo oružja koje se sada koristi u krive svrhe. Zašto odobravam oružje kod civila. Osobno mislim da je u redu kada netko u kući, stanu ima neko oružje. Riječ je o sigurnosti, jednostavno svijet zna biti opasno mjesto i potrebna je određena zaštita. Možemo zaštiti svoju obitelj i sebe od nekih ljudi kojima bez takve stvari ne bi mogli ništa. Sve je u redu dok oružje stoji pod ključem na nekoj visokoj polici, problem dolazi kada ga se treba upotrijebiti, ljudi većinom nemaju dovoljna znanja da bi rukovala sa oružjima. Zašto ne odobravam. Puno je razloga. Svakako bilo koji čovjek koji drži pištolj u ruci je opasnost za sebe i sve oko sebe. Ne mora on namjerno pucati, uz adrenalin i poticaj velike su šanse da će povući obarač. Postoje i ljudi koji oružje koriste kao sredstvo zastrašivanja. U pljačkama zadnje što pljačkaš želi napraviti je pucati, oružje je samo sredstvo zastrašivanja, strašno sredstvo. Ljudima daje da manipuliraju drugim ljudima, da ih podčine. I zadnje i najstrašnije, to je sredstvo kojem se uzimaju ljudski životi te uništavaju sudbine svih oko njih. Mislim da su mnogi pročitali, a oni koji nisu neka obavezno to naprave. Zbogom, Oružje je fenomenalno djelo, i ostaje pitanje u zraku. Da li ćemo ikada i možemo li reći Zbogom oružje.

srijeda, 17.08.2005.

Formular C-11 Birokracija i papirologija, uteg oko hrvatske države. Dokumenti na sto strana, sto zgrada, nemogućnost da se do njih dođe u normalnom roku i redovi. U kojima se minimalno čeka sat vremena, i to ako dođete kada nije gužva. Rasulo, kaos i nešto od čega ubrzano dobivam sijede. Tako je XY došao u YX zgradu srediti papirologiju, to je izgledalo ovako : Ušao je u glavnu zgradu i zapitao na info pultu gdje može podići papire. Soba A56, drugi kat desno. Naravno nije to obična zgrada, to je labirint. Tko god da je ovo čudo gradio napravljeno je samo zato da se svi izgube. Kada pogledate lica ljudi vidjeti ćete da su svi koncentrirani i gledaju na sve strane pokušavajući nešto pronaći. Tako je i on krenuo tražiti, vrlo jednostavna uputa, soba A56, drugi kat desno. Bilo bi jednostavno da nema 4 desna hodnika i da se svaki ne proteže do drugog kraja grada. Ali dobro, relativno brzo, nakon 15 minuta hodanja i ta soba je pronađena. Pokucao je i divnim čudom odmah ušao, sjeo u stolicu i krenuo vaditi papire. Žena koja je bila zaposlena preuzela je papire i puževom sporošću ih pregledavala. Samo se od nje čulo hmm hmm i onda je rekla da nedostaje formular C-11. Dobro jedan formular, mogao ga je nabaviti na šalteru 7 u prizemlju. Pokupio je svoje papire i spustio se u prizemlje i stao u red kod šaltera 7, nakon pola sata došao na redi i zatražio formular C-11. Ispalo je da nije moguće dobiti taj formular na šalteru 7 već 77. Već polako iznerviran je otišao do 77-ice i pričekao u redu dodatnih pola sata kako bi došao do tog komada papira. Konačno ga je dobio i otišao do sobe A56 gdje se u međuvremenu stvorio red ali svega od par ljudi pa je za sat vremena ušao i predao sve papire. Žena mu je udarila žig i poslala ga u sobu AK-47. Stao je u kilometarski red, i čekao. Lagano je proklinjao kavu koju je popio jutros i zamolio da mu pričuvaju mjesto te otišao do toaleta. Na ulazu ga je zaustavila službenica i zamolila ga da pokaže formular P-1 ili S-1. Ako ih nema može ih nabaviti na šalteru PS-12. i što mu je preostalo. Dnevne novine. Traži se nestao muž XY koji je otišao prije mjesec dana obaviti neku papirologiju. Nudi se nagrada. Žena od XY. (da pogodili ste zgrada ga je progutala, i daje čeka u nekom vječnom redu) Malo pretjerano, ali donekle istinito.

ponedjeljak, 15.08.2005.

Muzika kao katalizator… Mislio sam početi sa jednom odvratnom riječi, mrzim, ali nije da mrzim, to je pregrubo, ne volim kada netko kaže da ga je muzika natjerala na neki osjećaj. Osobno smatram da me sama glazba ne može oraspoložiti ili rastužiti. Ona može samo potaknuti moje postojeće osjećaje. Osobno kada sam dobre volje sve mi paše a kada sam loše ništa mi ne paše. Na istu pjesmu ovisno o raspoloženju mogu plakati i smijati se. Obožavam od Pipsa pjesmu Bitls Stones.. ali kada sam tužan ne smijem je pustit jednostavno me ubije u pojam. Fixxer od Metallice pjesma koja inače diže na bunt ali opet ako si tužan nema pomoći. I dalje me drži Snake Eater, definitivno nešto što mi je cijeli mjesec popravilo, i dalje sam oduševljen. Zapravo je bolje ne slušati muziku kada si loše volje. Samo te još više ubije, a kada si dobre volje slušam, i to me dodatno oraspoloži, zakon osjećaj. Jako volim čuti dobar instrumental, ako pjesma uspije kao instrumental to je meni vrhunac. Dakle muzika je kod mene katalizator, samo pospješi već postojeće osjećaje dovede ih na višu razinu. Kao što tamo lijevo vidite muzika koju slušam je takva kakva je, tu nema pomoći. Veselim se uz nju, tugujem uz nju, režim na mjesec uz nju, definitivno živim uz glazbu, nema trenutka a da nešto ne svira, ne ispunjava još jedan dio moga ionako zaposlenog mozga. Pitam se da li sam iznimka ili i na ostale tako muzika utječe. Ili nekako drugačije ??

subota, 13.08.2005.

Životni ciklus.. Teoriju životnog ciklusa možemo primijeniti na apsolutno svakoj stvari sa kojom se susrećemo, sve ima svoj rođenje, rast, vrhunac, pad i smrt. Od ljudskih života, poduzeća, proizvoda, pa sve do blogova. Dakle sve što postoji rađa se (nastaje) , bilježi svoj rast, poboljšava se, postiže vrhunac gdje rast staje i počinje pad koji se može uvijek ublažiti. Na kraju je uvijek smrt (kraj) neizbježna. Tako i blogovi niču, rastu i nestaju. Postala je to manija. Svatko ima svoj razlog zašto je počeo pisati, zašto i dalje piše i zašto kada tada prestane. Postoje osjećajni blogovi, blogovi zaljubljenih, sretno zaljubljenih, blogovi posvećeni iz ljubavi prema glazbi, oni koji su jednostavno posvećeni pisanju a nekima je jednostavno lakše izraziti svoje osjećaje, razmišljanja preko ovakve forme jednosmjerne komunikacije sa povratnom vezom. Uglavnom jedan od zanimljivih načina komunikacije. Iako smatram da ništa ne može zamijeniti face to face talk. To je specifično i toliko fenomenalno. Mimika lica, govor tijela (obožavam mahati rukama dok govorim) sami naglasak, tonalitet izgovorenih riječi, toliko varijacija, toliko specifičnosti. Zašto sam ja počeo pisati ?? Sto razloga, niti jedan ne valja. Rođenje, nastanak bloga. Možda i najzanimljiviji dio, sve ono lagano živciranje oko dizajna, kako se slike stavljaju, prvi post, onda nakon nekog malog vremena još neke prilagodbe (npr. Mjesec mi je stajao 5 cm u startu više desno, sada je lijevo). Kao i svako rođenje, prelijepo. Potom dolazi do rasta, razvitka blog raste, sve veći broj čitatelja, broj postova raste, kao i kvaliteta. Vrhunac, tj. onaj trenutak na rubu, gdje je blog u punoj pari, najjači. Traje vrlo kratko. Pad, pada kvaliteta postova, ideje često presahnu, blogeri gube volju za pisanjem, spriječe ih neke realne situacije. I dolazi do kraja. Blog nestane, njihove riječi se izgube kao da ih nikada nije bilo, ponekad tek nešto ostajući u našem pamćenju, gdje i to ubrzo nestane, kao da nikad nije bilo. Neki meni omiljeni blogovi su umrli, zatvorili se zauvijek, i tako da ih mičem sa svoje ljestvice koga volim čitati, želim vam sve najbolje Trinna, Miss Filth i Trojanski Konj. Farewell my friends, farewell….

četvrtak, 11.08.2005.

TRANSFORMACIJA Ratovi su završili, snage Dobra ili Zla, ovisno iz kojeg kuta gledaš, su pobijedile. Jedino što ti želim predočiti ovako usmenim putem, zbog moje očigledne nemogućnosti da pišem, kako su moji dani prolazili. Prelazeći sa jedne strane na drugu, završivši na ovoj najgoroj, trećoj. Proveo sam djetinjstvo na jednom imanju sa roditeljima, u miru, sreći i veselju. Naravno to nema nikakve veze sa mojom pričom. Preskočiti ću mnoge godine svog života i započeti u 27 godini života, kada je sve krenulo nizbrdo. Rat je zahvatio cijelo područje ovoga meni poznatoga svijeta. Kralj i njegovi ljudi su podigli vojsku za obranu, i mene pozvali u nju, od vojske zla koja se podigla i krenula zauzeti kraljevstvo. Sa mačem i štitom u ruci, te glogovim kolcem za pasom čekali smo neprijatelja kod one planine, niti imena joj se više ne mogu sjetiti. Naravno zlo i smrt nikada ne kasne, pristigli su prije nego što smo očekivali. Onih deset minuta gdje u potpunoj tišini očekujemo da konačno stignu do nas. To vrijeme je brzo prošlo, i zrak su ispunili zvuci sudaranja tijela, zveketa oružja, paničnih vriskova i što je najgore, mirisa smrti. I tako nakon što su prva dva reda pala kao pokošena pred navalom, došao je red i na mene. Moja vojnička karijera je potrajala puna dva zamaha mačem, nakon toga sam bio oboren. Nad mene se nadvila krvopija i zarila svoje zube u mene, osjećao sam kako život odlazi iz mene, ali u isto vrijeme virus ulazi. Transformacija. Tijelo mi se mijenja, izbacujem nepotrebne organe, mišići mi se grče, mijenjam se cijeli. Odbacujem ljudskost. I postajem jedan od njih. Ustajem. Ovo novo tijelo je sjajno, puno bolje svladava osnovne zakone gravitacije, brži sam, jači, i savršeno čist, besmrtan. Jedino što me muči je ta neprestana glad, i onda se sjetim što je zapravo potrebno da se ona utaži, krv, svježa. Ono što je ostalo od moje ljudskosti se zgrozi tom mišlju, ali ona moja nova strana da bi preživjela, da bih ja preživio tjera me dalje, k preživljavanju. Ugledam žrtvu, djevojku. Kao smrt joj dođem i ugasim život u njoj, upijajući njezinu životnu energiju, čineći mene jačim. I tako sam postao smrt, kao parazit uzimajući od drugih što mi pravom ne pripada. Tako je trajala ta crno-crvena zabava mnogo dana, dok se i snage Nečastivog nisu raspršile kao paučina na vjetru. Postao besmrtan i ponovno izgubio život. Možda je i sreća imala neke veze sa time (ili nesreća još se pitam). Ali u jednome selu sam naletio na jednog vrlog paladina, koji me jednim vrlo vještim ubodom u srce riješio onog života. Kroz glavu mi je projurila misao, konačno gotovo. Transformacija. Nije gotovo. Izdižem se iz tijela i gledam okolinu. Prvo što napravim je da se preplašim paladina, ali on me ne vidi, već se zabavlja uništavajući ono što je ostalo od moga materijalnog tijela. Tijelo mi je eteralno, prozirno, nema fizičkih ograničenja. Sada sam samo duh, nije mi jasno što radim ovdje na ovome svijetu, da li uopće ima nečega drugoga. Lebdim, promatram, gledam što se događa ali sa vremenom je sve to izgubilo smisao. Čak i one najniže strasti, prepasti kojeg čovjeka ili nakostriješiti mačku. Ne znam zašto me neki ponekad ugledaju ali je vrlo zabavno vidjeti kako bježe u strahu. Vrijeme i mjesto više ne znače ništa. Više zapravo nisam niti siguran tko je pobijedio u ratu, niti je bitno, samo znam da je sve izgubilo smisao. Drago mi je da sam naletio na tebe stranče, da poslušaš moju priču. Nema nikoga. Eto otišao sam definitivno, pričao sam sebi. Iako što se čudim to radim zadnjih previše godina. Da li sam lud. Ma ne, to je tako normalno. ( svi ostali su ludi )

utorak, 09.08.2005.

Nautički turizam.. Prirodne ljepote,znamenitosti i privlačnosti pojedinih regija uz obalu i otoke na našem Jadranu izmijenjuju se, međusobno sastavljaju i dopunjuju jedni druge,tvoreći cjeloviti i povezani kompleks obalnog i otočnog područja. S gledišta turizma, naročito nautičkog, hrvatska jadranska obala pojavljuje se kao sjedinjeni prirodni i turistički fenomen. Dakle nautički turizam u hrvatskoj predstavlja još jedan od mnogih resursa koji imaju veliki potencijal ali kao i većina ostalih iskorišten je vrlo malo. Potrebna je provodljiva zakonska regulativa i strateški ostvariv plan za razvoj nautičkog turizma kako bi se od njega konačno počela ostvarivati veća dobit. Nautički turisti su prema tome, pojedini domaći ili strani turisti, ili skupine takvih turista, koji u vlastitom ili tuđem plovilu i organizaciji poduzimaju plovidbu u turističke svrhe. U odnosu na sredstvo plovidbe, subjekti u nautičkom turizmu mogu se dijeliti na tri kategorije: -turisti koji plove vlastitim brodovima, -turisti koji unamljuju u svoje ime i za svoj račun tuđe plovilo i -turisti koji poduzimaju plovidbu na tuđem plovilu bez unajmljivanja Prvi organizirani počeci nautičkog turizma u Hrvatskoj i na istočnoj obali Jadrana javljaju se šezdesetih godina prošlog stoljeća, iako se kao pojava i oblik turističke aktivnosti već pojavljuje polovinom 19. stoljeća, a vezan je za organiziranje turističke brodske pruge Trst-istarski gradovi-Rijeka. Stanje nautičkog turizma se promatra kroz dva aspekta, prirodni i gospodarski (materijalna osnova i izgradnja). Uz vrlo dobre prirodne resurse i uvjete za razvoj nautičkog turizma za njima jako zaostaje gospodarski razvoj koji je svake godine u laganom porastu ali zaostaje u praćenju prirodnih uvjeta. Dakle stanje je jednako kao i u svim drugim granama Hrvatskog turizma. Dakle imamo veliki potencijal i resurs prema kojemu se moramo postaviti tako da ga što bolje iskoristimo na dugi vremenski rok u turizmu. Potreban je strateški plan za razvoj nautičkog turizma cijelog Jadrana. U stanju u kakvom sada postoji nautički turizam je za Hrvatsku štetan na duži rok ali uz neke promjene bi postao jedna od vodečih turističkih grana.

nedjelja, 07.08.2005.

Tetoviranje.. Za razliku od kiparstva, arhitekture, slikarstva i ostalih formi izražavanja, tetoviranje je teško precizno datirati jer ostavlja vrlo malo arheoloških ostataka.. Tetovaže žive, umiru i nestaju zajedno sa svojim nositeljima , vlasnicima. Mnogo lakše je ustanoviti povijest tetoviranja na temelju alata za tetoviranje Jedna od temeljnih zabludi je da tetoviranje potječe od divljih plemena sa egzotičnih lokacija prekrivenih džunglom. Činjenica je da je tetoviranje cvjetalo kod naših pretkršćanskih pradjedova zajedno s mnogim drugim običajima kojih se moderni civilizirani svijet gnuša. Još je Charles Darwin napisao ''Nema nacije na planeti koja ne poznaje ovaj fenomen.''. Najstariji pronađeni arheološki tragovi koji ukazuju na tetoviranje stari su otprilike 12 000 godina. Radi se o ranije spomenutim kipićima s prikazima tetovaža. Prvi nepobitan dokaz je ledena mumija s očuvanim tetovažama zvana ''Ötzi'' pronađen u Alpama između Austrije i Italije star oko 5400 godina. Poslije njega slijedi niz mlađih ledenih mumija pronađenih u grobnicama ruskih stepa, zatim egipatske tetovirane mumije i opisi grčkih, rimskih i egipatskih kroničara. Početak tetoviranja je nemoguće odrediti jer se neovisno razvijao i u svakom najzabačenijem kutku planete. U novije vrijeme napisano je jako puno ''znanstvenih'' radova koji opisuju tetoviranje kao pojavu isključivo vezanu uz pripadnost određenim plemenskim, vjerskim ili supkulturnim skupinama. Što naravno ne stoji. Neke osnovne podjele : PLEMIĆKE TETOVAŽE: U svim kulturama plemstvo je uz najbolje oružje, opremu, odjeću, hranu, i nastambe posjedovalo najkvalitetnije i najskuplje tetovaže, u pravilu rad vrsnih, dobro plaćenih majstora. Često su postojali određeni simboli rezervirani isključivo za plemiće kao oznaka ranga i podrijetla. Povijest bilježi mnoge primjere tetoviranja heraldičkih simbola na pripadnicima evropskih kraljevskih i plemićkih obitelji, kao i na plemenskoj aristokraciji Sjeverne Amerike, Azije, Afrike i Oceanije (pacifička regija). IDENTIFIKACIJSKE TETOVAŽE: Nebrojene varijacije ovakvih tetovaža označavale su pripadnost plemenu, regiji, religiji, profesiji ili ideologiji. Unutar svakog regionalnog stila također je postajao kriptiran hijerarhijski sistem simbola, pa su kao i plemićke tetovaže pokazivale status pojedinca koji ih nosi. TETOVAŽE KAO OZNAKA POSTIGNUĆA: Obično sastavni dio regionalnih stilova, ove tetovaže su bile rezervirane za članove zajednica koji su se istakli iznimnim uspjehom u ratu, nekom poštovanom zanatu ili liječenju. Također su poput pečata u putovnici dokazivale daleka putovanja ili hodočašća. Vjerodostojnost ovih oznaka je bila zaštićena raširenim vjerovanjem da se tetoviranjem oznake postignuća na čovjeku koji ju nije zaslužio priziva zla sreća, kletva ili bolest na tetoviranog Ovakva plemenska sujevjerja nisu bez smisla, jer bi prevarant stradao ako ne uspije dokazati da je ratnik ili majstor za kojeg se izdaje. TERAPIJSKO TETOVIRANJE: Povijest je puna primjera tetoviranja u svrhu liječenja ili sprječavanja bolesti. Mnoge mumije su pronađene s naizgled besmislenim točkicama i križićima, da bi daljnjim ispitivanjem ispod tetovaža bili otkriveni tragovi artritisa i raznih drugih bolesti. Poznata je činjenica da ogroman broj bolesti koje nisu zarazne, nasljedne ili nastale kao posljedica ozljede imaju uzrok u ljudskoj psihi, pa ih je moguće liječiti raznim vrstama placeba. DEKORATIVNO TETOVIRANJE sve prije navedene funkcije tetovaže su se izgubile tijekom povijesti, ostaje samo dizajn i stilovi različitih kultura, njihovo se pravo značenje gubi i ostaje samo jedna vrsta ukrasa. Eto što još reći, nego da tetovaže oduševljavaju mnoge, i ima ih prekrasnih. Glavno pitanje je da li želimo nešto staviti na svoju kožu vječno, praktički neuklonjivo (osim plastičnom operacijom) i da li će nam se to svidjeti nakon mnogo godina našeg života. Važna je odluka staviti tetovažu, treba dobro promisliti. Tetovaže su za lude, ali jesam lud.

petak, 05.08.2005.

Percepija.. Počela konferencija mislilaca u Oxfordu.. sudjeluje 300 vodećih znanstvenika... Uvodno predavanje je otvorio znanstvenik Richard Dawkins autro knjige ˝Sebičan gen˝ i upozorio je da je svemir možda previše uvrnut da bi ga se moglo shvatiti. Dodao je da živimo u stvarnosti ˝međuzemlja˝ koju smo sami stvorili.. i zapitao se postoje li spoznaje o svemiru koje će biti uvijek iznad čovjekovog shvačanja, iznad shvačanja bilo kojeg uma koliko god on bio superiroran. Smatra da je ˝međuzemlje˝uzak raspon realnosti koju percipiramo kao stvarnu. Kako bi preživjeli i snašli se unutar poretka kakav trenutačno postoji ljudski je mozak morao evuoulirati. Smatra se da su ljudi uvjereni da su kristali i stijene napravljeni od čvrste materije, dok se oni sastoje uglavnom od praznog prostora između atoma. Što je jedan od načina na koji naš mozak funkcionira kako bi nam pomogao da se nosimo s našim svijetom ograničene veličine u kojem nismo sposobni vidjeti atome. Kao što vidite to je jedna teorija.. koju je dotični znanstvenik izložio.. ona je naravno nepotvrđena i neprihvaćena.. i dalje se nema dokaza za tako nešto.. ali uvijek ostaje pitanje što mi doista vidimo.. da li je ono što vidimo stvarnost.. ili samo još jedna varka.. sjajnog i nezamjenjivog organa mozga.. poznato je koliki spektar boja.. i broj dimenzija oko može uhvatiti.. (smatra se da je to poznato).. ali pitanje je da li oko šalje nešto drugo.. a mozak prepravi i prikaže nama najprihvatljivije... ili čak postoji mogućnost da oko šalje mnogo ali mozak nije u stanju sve to prihvatiti.. nije dostigao tu razinu razvijenosti.. Jedna stvar koju bih želio pročitati je knjiga osobe koja je od rođenja slijepa.. kakav je doživljaj svijeta takve osobe.. ako tko zna nešto takvo neka preporuči.. Sve ovo kaj je pisano je i dalje mlaćanje prazne slame.. ali jednostavno čovjek ne može a da se ne zapita..i malo razmisli o tome... Pravi put otkrića nije sadržan u traženju novih vidika, već u gledanju iz novih očiju. (Marcel Proust)

srijeda, 03.08.2005.

Dicsworld Dakle opet knjige, i to Svijet Diska. Neviđena ironija i humor. Vjerujem da su gotovo svi pročitali barem neko djelo ovog sjajnog autora ( Terry Pratchett). Njegove knjige će vas od početka do kraja nasmijavati, neke rečenice čete dva puta pročitati kako su koncipirane, smijati se i ne vjerovati da tako nešto postoji. Mnoge situacije iz stvarnog života su savršeno ismijane. Na prvi pogled, otvorite prvu stranicu i prasnete u smijeh, jer su nabrojane glavne uloge. (U glavnim ulogama: Tri Vještice, te kraljevi, bodeži, krune, oluje, patuljci, mačke, utvare, majmuni, lupeži demoni, šume, prijestolonasljednici, dvorske lude, sprave za mučenje, trolovi, okretne bine, sveopće veselje i različite uzbune i prolomi.) Nakon toga dolazi se do početka, uvoda, gdje se objašnjava da velika zvjezdana kornjača Velika A´Tuin pliva svemirom, noseći na leđima četiri divovska slona koji pak na svojim leđima podupiru cijelu masu Svijeta Diska. Meni najdraži lik je Smrt ( u Svijetu Diska muškog spola), nije onakva kakvom je ostali zamišljaju, već Smrt koja mrzi dosadne partije šaha i koja jedva da može koga preplašiti. Unatoč glasinama , Smrt nije okrutan – samo je strašno, strašno dobar u svome poslu. U djelima se pojavljuju mnogi likovi koji su u najmanju ruku čudni. Vještice, leteći sagovi, svakojake vragolije vrađbine, magija od koje se moraš smijati, sveprisutni duhovi, čarobnjaci, Ricewind najsmotaniji čarobnjak na svijetu koji uvijek uspije spasiti svijet i njegova Prtljaga (torba živo biče). Uglavnom ako niste pročitajte obavezno. Zabava zagarantirana. Stvari koje pokušavaju izgledati poput drugih stvari doista izgledaju volje od izvornika (Terry Pratchett ; Vile Suđenice)

ponedjeljak, 01.08.2005.

Hrvatsko novinarstvo I da li stvari mogu bolje. Naravno da mogu, zapravo bi pravo pitanje bilo da li može gore. Osobno smatram da ne može, jer ovo je katastrofa. Od uredništva pa sve do novinara. Osnovno pravilo novinarstva je da moraju govoriti samo istinu, ali izgleda da se to izgubilo negdje u povijesti, zaboravljenoj za novinare. Novine bi trebale biti izvor točnih i provjerenih informacija, činjenica iz kojih nešto možemo saznati, naučiti tj. dobiti pravu informaciju u pravo vrijeme. Naravno kod nas to nije slučaj, novine učestalo kasne sa relevantnim informacijama, u velikom broju slučajeva su to pretpostavke, riječi izvučene iz konteksta prilagođene kako bi se napravila (nepostojeća) senzacija, što su odlike žutog tiska a ne ozbiljnih dnevnih novina. Također je poznato da su sve naše novine pod utjecajem nekog svjetskog lobija, koji diktira i uređuje informacije time utječući i na nas i naše mišljenje. (naravno ti lobiji i korporacije su u vezi i sa politikom, svojim novcem utječu na nju, tako da nema smisla govoriti o stranačkim novinama već o novinama određenog lobija, korporacije) Poznato je da je kriva i uređivačka politika, koja time utječe na stanje i razmišljanja ljudi. Politika je senzacionalistička. U prvi plan se stavljaju negativne stvari, kada pogledate naslovnu stranicu bilo kojih novina, vidjeti ćete hrpu loših stvari, nesreća, svađa koje vrlo negativno utječu na opće stanje nacije. (nije jedini čimbenik ali je jedan od onih koji se vrlo lako može ispraviti). Zašto se na naslovnici ne bi nalazile vesele i pozitivne stvari, da kada čovjek prvo što pročita u jutro ne bude katastrofa. Lijepa vijest je ono što veseli a i pomaže čovjeku, čini ga sretnijim. Problem je i potkupljivost novinara koji time postaju lutke koje plešu onako kako netko zaželi. Najviše se pojavljuje u sportskom i političkom novinarstvu, gdje se točno znaju tarife kako bi novinar dao pozitivno svijetlo i pozitivno se izrazio o subjektu. Sve u svemu vrlo loše, jedan od novinara kojeg vam preporučam je Ante Tomić, obavezno čitajte nedjeljom njegovu kolumnu u Jutarnjem Listu, Klasa Optimist. Sjajan je, i moj idol što se pisanja tiče. (Iako ne pišem niti slično njemu)

subota, 30.07.2005.

Audio- vizualno savršenstvo Snake Eater What a thrill... With darkness and silence through the night What a thrill... I'm searching and I'll melt into you What a fear in my heart But you're so supreme! I give my life Not for honor, but for you **Snake Eater** In my time there'll be no one else Crime, it's the way I fly to you **Snake Eater** I'm still in a dream, Snake Eater! Someday you go through the rain Someday you feed on a tree frog This ordeal, the trial to survive For the day we see new light! I give my life Not for honor, but for you **Snake Eater** In my time there'll be no one else Crime, it's the way I fly to you **Snake Eater** I'm still in a dream, Snake Eater! Riječ je o pjesmi koja je savršena, soundtrack igre Metal Gear Solid. Prelijepi vokal, pun osjećaja kao što je i ta scena gdje pjesma svira. Pokušajte se predočiti dolinu, okruženu planinama. Cijela je prekrivena bijelim cvjetovima, vjetar puše i raznosi latice. Jedan nasuprot drugom stoje žena i muškarac, profesionalni vojnici , mentorica i učenik, bivši ljubavnici sada na suprotnim stranama. Samo jedno može preživjeti, i borba počinje. Dok se bore, cvijeće osjeća njihovu bol, žalost i pri svakom udarcu se zacrveni, poput krvi. Na kraju učenik pobjeđuje mentoricu i svoju veliku ljubav, ona umire a on razorenih osjećaja odlazi i spašava život. Dala je svoj život, ne za čast, već za njega…

četvrtak, 28.07.2005.

Opuštanje Dakle riječ je o relaksaciji i opuštanju, od napornog dana, svađe i svih drugih proloma. Svatko se opušta na svoj način, a ima na tisuće načina, univerzalnih i manje originalnih. Najbitnija stvar je da se zaista uspijemo opustiti, drugo je manje važno. PRAVOCRTNO A NE U KRUG.. Jedan od idealnih načina za pustiti misli na pašu, presvući se u sportsku odjeću, otići na nasip i trčati, ubaciti u neku ne prenapornu brzinu i razmišljati. Jednostavno pomaže, misli se izoštre i sve postane kristalno jasno. Odmah vam je lakše. Naravno to pali samo kada trčite pravocrtno, ne preporučam atletičku stazu jer bi vam se moglo zavrtiti u glavi. UDRI GLAVU OMILJENE OSOBE.. Ovdje je liječenje frustracija na lopti, jednostavno potisnite sav svoj bijes, ljutnju i osjećaje u loptu i udarite je što jače, što dalje kao da vam je neprijatelj. Osobno sam u srednjoj napucavao lopte koje su imale glave mojih profesora, danas su to više-manje neke frustracije i ljudi ne zauzimaju njihova mjesta. SIT DO BOLA Nitko ne može reći da se bolje ne osjeća kada se dobro najede i legne u krevet znajući da je pojeo kojih par tisuća kalorija viška. Onako zadovoljan i sit do bola leći u krevet i zaspati. LJENČARENJE Većini najdraži način, jednostavno leći u krevetac i ne raditi cijeli dan ništa. Osobno ne volim taj način, nekako mi je trom i nema smisla gubiti vrijeme u krevetu. Ali da uspijeva, uspijeva. I mnogima pomaže. ADIO MARINKO ODO JA NA.. More.. kupanje općenito kao da donosi neko olakšanje, osjećaj da sve brige odlaze sa vodom. Zanimljive stvari se događaju kada čovjek uroni u kipuću vodu i izdrži onih par sekundi nelagode i peckanja. Nakon toga dolazi do potpunog opuštanja, nema do tople vode, pogotovo sa nekom hidromasažnom kadom. SLUŠANJE.. Naravno muzike, a ne mame i tate, jedna od stvari koja ili opušta ili totalno ubija čovjeka, dvosjekli mač. Ali isplati se (uglavnom).. Eto i ja sam se opustio pišući ovaj post, naravni pisanje je jedan od boljih sredstava za opustiti se, kada si loše volje napiši na komad papira što ne voliš, što te muči i pročitaj. Pisanjem zarobiš sve demone na papir. Potom ih zapali i pusti neka vjetar odnese pepeo. (zauvijek)

utorak, 26.07.2005.

Pali anđeli.. Svaki čovjek je poseban, ima ih dobrih i manje dobrih, ali ja govorim ovdje o onoj posebnoj kategoriji ljudi, koji su kao anđeli, prekrasni, ne isključivo izgledom već svojim postupcima, samom dušom svojom. Takvi ljudi su vrlo rijetki, poznam ih svega par u svome životu, i najgore što se može dogoditi je da im se nešto loše dogodi. Kako su vrlo osjećajne osobe to vrlo teško prihvaćaju, i teško ima pada. Prije svega mislim na djecu koja su jedno bogatstvo, savršeni, nepokvareni, onog djetinjeg osmjeha, lakovjernosti i zaigranosti. Nemoguće je postići takve karakteristike u odraslih ljudi, koji zaboravljaju kako je biti dijete. Odrastanje bi zapravo trebalo zadržati sve odlike djetinjstva uz prihvaćanje novih odgovornosti. Kada se nešto dogodi djeci, krivnjom odraslih osoba je nedopustivo. Takve osobe se jednostavno moraju osuditi prijekim sudom, i kazniti istoga trena. Nije potrebno da ti anđeli postanu žrtve i da moraju nositi posljedice cijeli život. Jednostavno nije u redu i ne smije biti tako. Posebno drage osobe koje su odrasle ali su zadržali onu neku dječju crtu, osjećajnost i iskrenost treba cijeniti više od ikoga drugoga. Takve osobe su vrijednost ovoga svijeta i svaka sekunda provedena sa njima je dragocjena poput sati sa drugim osobama. One ispunjavaju živote i čitavi svijet je ljepši zbog njih, potiču te na više, bolje, postaješ sam bolji čovjek zbog njih. Potrebno je sve što je u našoj moči da ih zaštitimo i da ih se ne povrijedi, zbog toga što takvi događaji uništavaju ono posebno u njima, iako i u takvim situacijama, teško povrijeđeni ostaju dobri, veličanstveni u svojoj nesreći. Najsretniji bih bio kada bih mogao stati kao štit oko tih osoba i zaštiti ih od svega lošega, nisu to zaslužili.. I u najgoroj situaciju naša je dužnost da ih zagrlimo, pokušamo pomoći svim mogućim silama, makar uništile nas. Dosta je bilo palih anđela. (za sve posebne ljude moga života)

nedjelja, 24.07.2005.

Kucnuo je i taj čas.. Prije ili kasnije i nama će kucnuti i taj čas, zadnji udah, kada će ovaj naš oblik prestati postojati i nastupiti će smrt. Nemamo je se straha bojati jer je neizbježna i ne znam što bi se moralo dogoditi da je izbjegnemo. Ali unatoč tome bojazan ostaje i nekakav strah , neizvjesnost kako će se to zapravo dogoditi, tj. što će se dogoditi nakon. Eto mnoge religije o tome raspravljaju i imaju svoje tvrdnje i kako je vrijeme pokazalo niti jedna mi nije po volji, ne slažem sa njom ili pronalazim rupe dovoljno velike da ne mogu u tako nešto vjerovati. Osobno ne vjerujem u život poslije smrti i smatram da će ovo što sam trenutačno, kakav postojim zauvijek nestati (naravno osim ako knjigu ne napišem što namjeravam). Zato treba živjeti život sada, iskoristiti ga maksimalno. Živjeti na način da svi budu sretni a ne samo mi, jer ipak je i njima to jedini pa neka budu sretni kao i ja. U redu je raditi dobro, ili sam ja jednostavno takav ?? (nije bitno). Ne bojim se smrti, smatram da je to jedan normalan dio ljudskog života, sve je jedan krug, život ne bi imao smisla bez smrti. Postojao je čovjek koji je odlučio da će prevariti smrt. Veći dio svoga života je učio zadržavati dah, kako bi prevario smrt pri zadnjem udahu. I tako godine su prolazile i on je uspio zadržavati dah punih deset minuta Godine su prolazile i starost došla. Smrt je došla po njega. Ovo ti je zadnji udah kaže njemu. A on se nasmije i zadrži taj zadnji udah. Držao je tih deset minuta i preminuo. Smrt pomisli. Izgubio cijeli život kako bi ga produžio deset minuta. Sada sam postao Smrt, onaj koji uništava svjetove. ( Bhagavad Gita )

petak, 22.07.2005.

Knjaz vs Pervan Dobrodošli i večerašnju noć komedijaša, očekujemo dobru borbu. A sada da predstavimo borce. U lijevom kutu…. Robert Knjaz.. Rank: podmaster of improvizacija Trenutačno radi za RTL i vođa je emisije ˝Mjenjačnica˝. Trenutačno je završio serijal i kroči kroz život cupkajući, i uz stegu i samoodricanje se sprema za nove pobjede. Kao dječak je želo biti vodoinstalater, pa monter centralnog grijanja (opa) i tek kad je propao u tim poslovima se bacio na televiziju. Odrastao u Novom Zagrebu koji je koncipiran kao spavaonica, jedini način za preživljavanje (fizičko i psihičko) je bila zabava i zafrkancija. Ideje je razvijao tijekom svojih asfaltnih dana u Dugavama, koje su u početku bile interne šale. U slobodno vrijeme igra nogomet (prilično dobro). Trenutačno bježi od Pervana jer mu je dužan novce od zajedno snimljene Mjenjačnice. Isto u lijevom kutu…(oba dvojica su željela taj kut).. Željko Pervan Rank: master of improvizacija Ravnatelj ˝Večernje škole˝ voditelj kutija kviza ˝Uzmi ili Ostavi˝ Trenutačno je na odmoru.. i pokušava se malo udebljati, stanjio se tijekom posljednjih snimanja, spaja neugodno sa beskorisnim. Radi što radi zbog utjecaja okoline, tako je shvatio da je duhovit. Iako često ni sam ne shvaća što je tu duhovito. Voli Mućke, Pythonovce i smatra da najgore što se može dogoditi u ovom poslu je da nastojiš biti smiješan. Ne kuži gdje je fora u bavljenju sportom, i ne može to, vjerojatno zbog njegovog trupla neadekvatnog bilo čemu. Ne podnosi skok u dalj. Trenutačno lovi Knjaza kako bi imao novaca za otići na more. Dakle dva majstora ironije, skečeva i humora. Oni su obilježili moje odrastanje svojim sjajnim emisijama. To su ljudi koji me stvarno znaju od srca nasmijati i u svakoj prilici oraspoložiti. Treba ih gledat, slušat, diviti im se i umirati od smijeha. Jednostavno genijalno. A sada neka.. neka borba započne. (baš me zanima koji bi od njih duže ostao u ringu, da se ne nasmije).

srijeda, 20.07.2005.

Perfection.. Savršenstvo..žene…mjesec..zvijezde…more i dupini..savršenstvo. Meni toliko prirasle srcu..mistične, oduševljavaju me svojom ljepotom, dobrotom, samim svojim postojanjem. Žene. Ne znam kako bih bez njih. Koliko poštovanja, ljubavi i želje da ih vječno učinim sretnima. Vrijedne svake sekunde, svakog sata, sa osmijehom od kojega zastaje dah, pogleda od kojeg se otopim. Nema ljepšeg osjećaja od zagrljaja, onako dugog i te topline koju osjetiš iz dna duše, spokoja, ništa u tome trenutku ne može poći po zlu, siguran kao novorođenče. Svaka posebna, jedinstvena, prelijepa na svoj način. Često to zaboravljaju, ali moraju biti svjesne koliko su posebne, savršene. Mjesec. Puni mjesec. Koji mi vječno ne dozvoljava spavati. Naš satelit, vječno nas prati tim svojim blijedim, mjesečevim sjajem, koji ponekad stvari učini magičnima. Po noći, van grada gdje mrak inače uzima danak, mjesec osvjetljuje put kako najljepša moguća lampa i pokazuje nam put. Onaj sjaj je lijep i strašan u isto vrijeme, odiše strahopoštovanjem, savršenstvom. Zvijezde. Koliko ih je samo. Kada pogledaš u njih i počneš se okretati oko svoje osi sa glavom podignutom prema zvjezdanom nebu. Pitanja polete, ne možeš a da se ne zapitaš tko sam ja, tko smo mi u ovome svijetu. Toliko ih je, da li smo mi u svemu tome sami, da li ćemo ikada dospjeti negdje tamo. Čovječe, malen si ispod zvijezda. Savršeno. More. Vječno, mirno ili valovito pruža onaj neki mir. Ritmičko udaranje valova u obalu, onaj miris soli i šum koji seže do dna duše. U uskoj vezi sa Mjesecom koji utječe na plimu i oseku, povezani poput dva vječna prijatelja kojima nikada neće biti suđeno da se sastanu. Poput nekog pubertetlije lako plane, donosi užas i smrt. Ali u isto vrijeme dobro, hrani ljude i njihovu djecu kao dobra majka prirode. Savršeno. Dupini. Bića vode mjeseca, izvanredne ljepote i inteligencije. Kao da nije sa ove planete, već iz nekog sna, gdje je sve kako treba biti. Kada iskoči iz mora mokar a mjesec mu obasja tijelo ostane se bez daha, savršeno.

<	svibanj, 2007
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv